My name is Božana and I am a student of the faculty of Law. From time to time I volunteer for associations and organisations in the field of social entrepreneurship and civil society, whose main goal is to improve and upgrade quality of life for society as a whole.
During my volunteering activities I had the chance to see and be surprised by the extent to which society is closed to differences, no matter whether we’re talking about somebody’s skin colour, nationality or religion. While volunteering I also heard about “CHANGE – students and migrants together for inclusive societies,” and I wanted to find out more and be part of it.
Sadly, there are a lot of experiences of war in my family, and many of my family members were refugees at one point too, so I’m very conscious of the importance of projects like CHANGE. Nobody wants to become a refugee, to run away from their own home and seek protection elsewhere. It’s the social responsibility of all of us to help and protect these people, not turn a blind eye to their pain and suffering because they’re different or not part of one of our “groups.”
We’re all familiar with generalizations and prejudice caused by fear of the unknown. In 2015, during my time in high school, the migrant crisis began and started to affect Croatia, a transit country at the time.
I remember a question one of my teachers asked: “Božana, what do you think about this situation?” A little confused, and a little hurt (though I didn’t know why), I answered: “My mother was also a refugee.”
Sometimes we seem to forget that we are all human beings. All equal individuals of the same species, with our differences. Everyone is their own person, with their own beliefs and desire for acceptance, and equal human rights. I believe that we need to build a tolerant and inclusive society, that will thrive and be peaceful, and I welcome any project that is a step towards a society of solidarity.
Croatian version
ZAŠTO MI JE CHANGE ZANIMLJIV? PROMISLI, SUSRETNI, DJELUJ, PROMIJENI!
Moje ime je Božana i studentica sam Integriranog preddiplomskog i diplomskog studija Prava. Povremeno volontiram u udrugama i organizacijama koje se bave društvenim poduzetništvom i civilnim društvom, a kojima je glavni cilj pomoć i unapređenje kvalitete života cijele zajednice. Kroz svoj dosadašnji rad upoznala sam se i iznenadila sa zatvorenošću društva prema različitosti, neovisno radi li se o drugoj rasi, nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Upravo volontirajući u jednoj organizaciji čula sam za ovaj projekt imena „CHANGE – Učenici i migranti zajedno za inkluzivna društva“ te sam poželjela saznati više o njemu i uključiti se. Kako su kroz povijest moje obitelji prošla ratna razaranja te je velik broj članova moje uže i šire obitelji u jednom trenutku postao izbjeglicom, svjesna sam važnosti ovakvog projekta. Nitko ne želi biti ili postati izbjeglicom, bježati iz svoga doma kako bi preživio i zaštitio se. Društvena odgovornost svih nas je pomoći i zaštititi, a ne zažmiriti na bol i patnju nekoga jer je drugačiji ili nije pripadnik iste zajednice. Svi smo upoznati sa generalizacijom i predrasudama koje su izazvane strahom od nepoznatoga. Tokom mog srednjoškolskog obrazovanja, 2015. godine, započela je migrantska kriza koja je dijelom pogodila i Hrvatsku, koja je tada bila tranzitna zemlja. Sjećam se postavljenog pitanja jednog od profesora: „Božana, što ti misliš o tome?“ pomalo zbunjena, ali i povrijeđena, iako ne znam zašto, odgovorila sam: „I moja mama je bila izbjeglica.“. Ponekad kao da zaboravljamo da smo svi ljudi, svi jednaki, jedinke iste vrste, a opet različiti. Svatko je individua sama za sebe, sa svojim vjerovanjima i željom za prihvaćenošću, sa jednakim ljudskim pravima. Smatram da trebamo graditi solidarno, tolerantno i inkluzivno društvo koje će napredovati i živjeti u miru i pozdravljam svaki ovakav projekt koji je korak naprijed ka solidarnom društvu.
Image: anjči on Wikipedia.
